Radujem se proljeću baš. Osjećam kao da izlazim iz depresije i već se duže vrijeme osjećam bolje. Mislim da, u radu je spas. Ora et labora. I gledanju u budućnost. Od kako radim, nemam vremena za konstantno razmišljanje i vrijeme provedeno u glavi, nego sam zauzeta obavezama. Živim u trenutku. Ne razmišljam previše. Čovjek treba da bude zaposlen nečim. Kad završim s poslom, opet sam puna obaveza. Samo što sam neko vrijeme izbjegavala te obaveze i samo legnem spavati. U posljednje vrijeme imam više volje za životom. Samo bih da budem budna i nešto da radim. Mislim da je to dobar znak. I nisam više tako lijena. Čak i kad sam umorna, smognem snage da nešto uradim. Samo se pitam kako bi to izgledalo da imam djecu, morala bih konstantno biti zaposlena nečim. Tako da trenutno nemam nikakav izgovor da ne budem vrijedna.

Radujem se danas: završetku posla, čitanju knjige, treningu, vremenu sa sestrom, kafi, sunčanom danu. 

Kad sve ovo bude jučer… Nešto sam razmišljala, sve će se ovo završiti i sve će na kraju biti uredu. Sve će proći. Zapravo će sve izaći na dobro. Sve će na kraju biti dobro i pozitivno. Uvijek imamo nečemu da se radujemo. Kad se sve ovo završi, sve će biti dobro.